Dr. Dimitrios Tsitsigiannis, izvanredni profesor biljne patologije i direktor Odjela za zaštitu bilja i okoliša na Odjelu za biljne znanosti, Poljoprivrednog sveučilišta u Ateni, Grčka je 12. lipnja 2020. održao predavanje studentima diplomskog studija Prehrambeno inženjerstvo i Nutricionizam putem aplikacije Hangout Meet. Istraživački tim dr. Tsitsigiannis radi na razvoju novih, učinkovitih i održivih strategija integriranog upravljanja štetočinama (IPM) za kontrolu važnih biljnih bolesti koristeći klasične i molekularne pristupe patologiji biljaka u grožđu, maslinama, povrću, pistacijama, poljskim kulturama. Njegove IPM strategije fokusiraju se na otkrivanje i procjenu novih biokontrolijskih proizvoda, nova rješenja za poboljšanje dijagnoze, prognoziranje, epidemiologiju, praćenje biljnih patogena i bolesti (uključujući mikotoksične gljivice i mikotoksine), validaciju i razvoj modela predviđanja i sustava podrške odlučivanju za biljne bolesti, procjeni otpornih/ tolerantnih sorti, upotreba novih tehnologija i inovacija usluga (tj. primjene za daljinsku i mobilnu dijagnozu, preciznu poljoprivredu u zaštiti bilja).

Tema predavanje je bila „Integrirane strategije upravljanja za prevenciju i kontrolu mikotoksina“ u sklopu predmeta Opasnosti vezane uz hranu čiji je nositelj docentica dr. sc. Anita Jurić. Docentica Jurić i izvanredni profesor Tsitsigiannis su u istom radnom paketu u sklopu projekta HarISA - Harmonizacija i inovacije o doktorskim studijskim programima biljnog zdravstva za održivu poljoprivredu.

Mikotoksini (gr.mykes – gljiva, toxicon – otrov) su sekundarni produkti metabolizma koje plijesni sintetiziraju tijekom rasta na supstratima biljnog i životinjskog podrijetla. Mikotoksini, kao česti onečišćivaći hrane, uz brojne značajne štete u gospodarstvu, uzročnici su različitih bolesti, najčešće putem hrane, rijeđe respiratornim putem. Bolesti koje uzrokuju su mikotoksikoze.

Mikotoksini su kemijski spojevi različite strukture, različitog biološkog učinka, u pravilu bez boje i okusa. Stabilni su i u pravilu otporni na povišenu temperaturu. Od dvjestotinjak do sada poznatih mikotoksina, kao kontaminanti hrane, najznačajniji su: aflatoksini (AFB₁, AFM₁), okratoksini (OTA), zearalenon (ZEA, F-2), fumonizini (FB₁, FB₂), trihoteceni (T-2 toksin) i patulin (PAT).

Pojavnost mikotoksina ovisi o vrsti plijesni, o klimatskim i okolišnim uvjetima te fizikalno-kemijskim čimbenicima (temperaturi: -5 do 60 C, sadržaju vode u namirnici: 13% i više, koncentraciji plinova u atmosferi te sastavu namirnice i dr.).

Plijesni mogu rasti i proizvoditi mikotoksine na raznim žitaricama: u polju, prije žetve, nakon žetve, tijekom procesiranja, transporta i uskladištenja 

Student David Matijanić